Brčko: Konstantna nepravda ^Istaknuto

Sutra (30.8.) se obilježava međunarodni dan nestalih osoba, datum koji ponovo budi gorke rane u srcima ljudi koji ni danas 27 godina poslije crnog jutra i dizanja mostova na Savi, jutra kad je zvanično počeo pokolj nad ovim gradom, ne znaju gdje se nalaze njihovi najmiliji, ljudi koji nikom ništa nisu skrivili, osim što su bili nesrbi, zato jer su bili nepoželjni. Zar ih se sjećamo samo od datuma do datuma? Zar ti ljudi nisu zaslužili da se konačno otkrije gdje počivaju i ko su počinioci, tačnije ko su ubice? Jesu li zaslužili neko obilježje, neki spomenik? Možda bi nekad neko želio znati šta se stvarno desilo tih mračnih dana prije 27.godina.

Zaslužuju li oni to?

Nije lako živjeti u ovom gradu, ljudima koji su izgubili očeve, djedove, braću, ljudima čije su sestre, majke silovane, nije lako gledati lica ljudi koji su to radili, a danas se slobodno kreću, uživaju u životu, bez trunke pokajanja za djela koja su radili 90-tih. Biti civilna žrtva rata u ovom gradu, samo je prefiks i ništa više jer osim naziva „civilna žrtva rata“, više ništa ni nemamo. Nepravedno izgubili roditelje, braću, a i danas se nepravda nastavlja, ali mirnim putem rekli bi neki.

30.8. ćemo opet izaći u ne tako velikom broju, baciti koji cvijet sa savskog mosta i otići svojim kućama, ne znajući šta se zaista desilo na tom mostu preko kojeg mnogi sugrađani ovog grada danas pređu i par puta dnevno. Mnogi sugrađani ovog grada, neće ni doći na obilježavanje međunarodnog dana nestalih, neće imati vremena jer u vrijeme ceremonije moraju ispijati svoju jutarnju kafu. Oni će sjedit nepomično u kafićima, ne znajući ni šta se dešava niti zbog čega se ljudi okupljaju. Prestali smo cijeniti svoje, zaboravili smo prošlost, opet!

Civilne žrtve rata, poslije ceremonije otići će kućama sa svojom tugom, sa svojim bolom jer i dalje neće znati gdje su zakopani njihovi najmiliji! Nastavit će trpit nepravdu i čekati da im neko možda kaže gdje se nalaze njihovu najmiliji, ali taj poziv vjerovatno nikad neće dočekati. Trpit će nepravdu jer ničim nisu zaštićeni, nemaju nikakvo pravo kad je u pitanju zdravstvo, zapošljavanje i mnoga druga pitanja, a možda im to više nije ni bitno u njihovoj boli u kojoj čekaju dan kad će se opet sresti sa svojim najbližima, vjerovatno na nekom puno ljepšem mjestu.

Možda se neko dosjeti da ipak postoje, da žive veliku nepravdu, možda ipak neko uspije da ih razumije, da razumije njihova nadanja, maštanja, možda neko postavi jednog dana pitanje i ispravi nepravdu koju žive više od 27.godina, ali možda je daleko, a oni životare i žive u nadi koja ne dolazi punih 27 godina.

Možda bi za početak bilo dovoljno da sutra (30.8.) u što većem broju izađemo na Trg Mladih, podržimo ceremoniju, podržimo ljude koji žive za dana kad će saznati gdje su njihovi najmiliji, možda se i nepravda sutra osjeti ugroženom!